Drugo mesto savremene učenice na konkursu “Na krilima sreće”

/ / Blog, I-IV, Kombinovani, Nacionalni, Uncategorized, V-VIII / 08.12.2021

Savremena učenica osvojila drugo mesto na nagradnom konkursu „Na krilima sreće”

Ponosni na još jedan uspeh

Treći po redu Festival dečjeg stvaralaštva ’Umetnik iz školske klupe’ organizovan je pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije i grada Leskovca. Učesnici su mogli da prezentuju svoje originalne literarne, likovne i video radove. Uprkos jakoj konkurenciji, stručni žiri je izdvojio najuspešnija dela i proglasio pobednike, među kojima je i učenica šestog razreda Savremene osnovne škole Maša Pašić.

Savremena osnovna škola važi za ustanovu u kojoj se deca edukuju na stvarno drugačiji način. Velika pažnja se posvećuje talentima svakog učenika – od glume, sporta i muzike, preko plesa, pa sve do pisanja. Mašina pobeda upravo pokazuje koliko je važno da dete odrasta i razvija se u okruženju koje mu pruža podršku i dopušta da razvija svoj talenat.

Raduje nas što je žiri trećeg po redu Festivala dečjeg stvaralaštva „Umetnik iz školske klupe” prepoznao Mašin talenat i afinitet ka pisanju. Bravo, draga naša Mašo! Ponosimo se tvojim uspehom. Čestitamo na osvojenom drugom mestu! Potpuno zasluženo.

PREDSTAVLJAMO MAŠINU POBEDNIČKU PRIČU „NA KRILIMA SREĆE”

Smejala se razdragano. Nije mogla da poveruje šta je upravo uradila. „Uspela sam!”, prošaputala je uzbuđeno. Grlo joj se steglo od uzbuđenja. Konačno je izašla napolje i ugledala spoljni svet. Ali svet nije bio kao u bajkama koje joj je majka pričala svake noći. Nije bio tako nežan, nije bio tako blistav kao što je njena majka tako vešto opisivala. I shvatila je. Konačno je shvatila koliko je svet u kome ona živi u stvari mračan i gorak. Pogledala je u crni oblak koji se nazirao iznad nje. U neverici, počela je da trči. „Viktorija, čekaj!”, poznati glas je povikao u daljini. Ali ne. Ona nije čekala. Trčala je kilometrima dok su se hladne suze slivale niz pobledelo lice. Noge su počele da joj posustaju, ali ona je svejedno nastavila da trči. Bila je u šoku. U očima joj se video strah i tama. Videla je nešto zabranjeno i sada je to shvatala. Potom je stala, videvši da je konačno došla do šume. No, da li je zaista uspela da pobegne?

Polako je ušla u šumu, dok se borila sa trnjem. Čula je kako svrake lete u daljini. Kada se konačno izborila sa tim užasnim biljkama, saplela se. Osetila je kako joj noga krvari. Pokušala je da zaustavi krvarenje. Noga joj je u međuvremenu utrnula, ali ona je svejedno pokušala da ustane. Polako se digla sa zemlje i počela da korača. Šepala je dok nije došla do reke. Tada je pala. Dopuzala je do vode u nadi da ispere krv. Potom, kada je isprala krv, pogledala je svoj odraz u vodi. Nije više mogla da izdrži. Počela je da vrišti. Taj vrisak nije bio običan. U njemu je bilo bola, straha i tuge. Bilo je kajanja. Neverice. Želje da nestane s ovoga sveta. Videla je kako se tamni oblak ponovo nazire iznad nje. Odjednom, reka je postala siva. Sunce koje ju je grejalo je ubrzo nestalo, jer je hladni oblak sada preuzeo to mesto. Ptice su preplašeno odletele iz šume, dok su jeleni brzo bežali. A ona je samo sedela pored reke, gorko plačući. Konačno je shvatala poentu života. Svi mi živimo da bismo umrli.

„Nesrećna si, Viktorija. Mogu to osetiti… Zato, dozvoli mi da ti pomognem”, nepoznati glas je rekao. Glas je bio misteriozan i hladan. Nije bio bezbedan, to je mogla da oseti. Odjednom se crna ruka pružila iz tamnog oblaka. Ruka je bila oprezna, ali videlo se da je u žurbi. Pokušala je da dopre do Viktorije. Viktorija je pružila ruku, ali se u poslednjem trenutku otrgla. Odgurnula je mračnu ruku od sebe, što je ponovo pokrenulo misteriozni glas. „Napravila si veliku grešku, Viktorija… Shvatićeš to uskoro”, siktao je dubokim tonom. Crni oblak se potom zaleteo u Viktoriju i ušao u nju. Ona je potom oštro izdahnula, padajući na kamenje. Ošamućena, protrljala je oči. Pogledala je svoju ranu, te je shvatila da je sve ovo stvarno. Ponovo je poželela da plače. Suze su padale na njenu ranu, koja je sada bila potpuno obložena tim hladnim, slanim suzama. Kada se konačno smirila, ponovo je otišla do jezera. Pogledala je svoj odraz. Videla je kako joj povređena noga postaje crna. Malo bolje je pogledala u svoju nogu. „Rekao sam ti da ćeš zažaliti, Viktorija. Nema potrebe za opiranjem. Šta god uradila, tama će uvek pobediti. Viktorija, ovo je kraj”, glas je prošaputao.

Uplašena Viktorija je klečala pored reke u neverici. Stezala je svoju ruku, dok je imala nepoverljiv pogled u svojim očima boje nemirnog okeana. Noga se pretvorila u pepeo i pepeo je ubrzo pao na kamenje. Počela je da se trese, shvatajući šta se dešava. Ruka joj se takođe ubrzo pretvorila u pepeo. Ona je nemoćno samo klečala na neudobnom kamenju, gledajući svoj odraz. Pipnula je svoje čelo rukom koja se još uvek nije cela pretvorila u crni prah. „Ne”, progovorila je drhtavim glasom. „Možda smo svi mi stvoreni za smrt, ali to nije poenta života. Mrak i nesreća nikada neće pobediti. Možda smo izgubili voljene i možda smo izgubili nadu, ali ja se neću predati. Da, sve ovo je gorko. Nije fer. Ali uvek će postojati makar trunčica sreće za one koje traže svetlost. SREĆA ĆE BITI DATA ONIMA KOJI JE TRAŽE! Nikada se neću predati. Želim da imam nadu. Želim da budem na krilima sreće. To nam mrak nikada neće pružiti, zar ne? Samo će nas zaustavljati. Tako da, ja možda umirem, ali umirem voljno. Čujete li me? VOLJNA SAM DA SE PREDAM ZA DRUGE!”, vikala je.

Jak vetar je počeo da duva. Odjednom Viktorijino lice je počelo da se pretvara u prah. Ali to više nije bio crni pepeo. To je bio zlatni prah, koji je leteo iznad reke. Viktorija je počela da se smeje. Suze su krenule da se slivaju niz njenu još uvek čvrstu stranu lica. Odjednom oblak tame je izašao iz Viktorije i takođe se pretvorio u veličanstveni zlatni prah, koji je pao na kamenje. Druga ruka je nestala. Kosa se pretvorila u prah. Ali Viktorija je nastavila da se smeje. Sve je nestalo osim njenih usta. Ona su nastavila da se smeju. Usta su tiho prošaputala: „Uspela sam…”. Onda su i ona nestala, ali smeh je ostao pokraj reke.

Vetar je počeo da duva još jače. Raznosio je zlatni prah svuda po šumi. Smeh je nastavio da odzvanja, a cela šuma ubrzo je bila prekrivena veličanstvenim zlatnim prahom.

Godinama kasnije majka i ćerka su ušle u šumu, koja je sada bila prekrivena zlatnim cvećem. „Mama, reci mi, zašto smo došli ovde?”, ćerka je upitala. „Vidiš, ljubavi, pre stotinu godina jedna devojčica je bila u ovoj šumi. Ali tada je nesreća vladala svetom. Devojčica je živela odvojena od mraka, njeni roditelji su je krili od tog groznog sveta. Nisu hteli da Viktorija sazna da mrak postoji. Ali Viktorija je bila radoznala devojka. Jednog dana izašla je iz svog skrovišta. Strah, nesreća i tama svuda! Sva sreća nestala je sa ovog sveta. Onda je došla u ovu šumu u nadi da se sakrije od mraka. Ali, on je bio i ovde”, majka joj je objasnila i prostim pokretom ruke prikazala šumu. Majka i ćerka su nastavile da hodaju. Prošle su pored trnja sa kojim se legendarna devojčica borila. Došle su do reke, gde je stajao spomenik. Na spomeniku je bilo Viktorijino lice. Jedna strana lica bila joj je čvrsta, dok je druga strana bila samo prah. Na spomeniku je veličanstvenim zlatnim slovima pisalo: „Želim da živim u slobodi i svetlosti. Želim da budem na krilima sreće – Boginja Sreće”. Ćerka je pogledala spomenik. „Mama, da li je ovo ta devojčica? I, šta se posle desilo?”, znatiželjno je upitala. Njene oči razrogačile su se od uzbuđenja. „Da, ljubavi, to je ta devojčica. Devojčica je potom došla do ove reke i tu je stala. Mrak je počeo da je uništava. Viktorija je počela da trune, pretvarala se u crni pepeo. No, draga moja, Viktorija nije bila slaba. Suprotstavila se mraku. Naterala je svet da shvati da postoje stvari za koje moramo da se borimo. Nada i sreća. Taj crni pepeo se potom pretvorio u zlatni prah, koji se raspršio po čitavoj šumi! Zato sada u ovoj šumi ima zlatnih cvetova, oni su nastali od tog praha. Ti cvetovi su magični.

Sada ću da se vratim na tvoje pitanje sa početka, ljubavi. Danas smo ovde došli da stavimo malo cveća na ovaj spomenik. Mi smo danas ovde zbog ove zlatne devojčice. Ova devojčica je Boginja Sreće. Dodaj mi buket, ljubavi”, majka je zatražila. Ćerka je oprezno pružila buket koji je držala u jednoj ruci. Majka je uzela buket, stavljajući ga pokraj spomenika. „Hvala ti, Boginjo Sreće. Bez tvoje žrtve svet u kome danas živimo ne bi postojao. Bila bi ponosna da vidiš ovo. Toliko radosti! Svet je sada pun nade, samo zbog tebe. Hvala ti.” Ćerka se zagledala u reku i prelepi horizont koji se pružao pred njom. „Mama, u vreme Boginje Sreće da li je nebo bilo tako plavo kao sada?”, ćerka je upitala dok je ubacivala kamenčiće u reku. „Ne, draga. Nažalost, tada je nebo bilo crno kao najdublja noć”, majka joj je objasnila. „Hvala ti, Boginjo Sreće. Ne mogu da zamislim život bez plavog neba”, ćerka je prošaputala. Potom je pogledala u nebo. Bio je to sunčan dan. Nije bilo vetra, ptice su veselo letele. Posle nekoliko minuta majka je ustala sa kamenja i rekla: „Hajde, ljubavi, idemo. Pada mrak.” Ćerka je, međutim, čula razigrani smeh. „Ha-ha-ha-ha!”, smeh je odjekivao rekom. „Mama, šta je to bilo…?”, ćerka upita uznemireno. „Šta je šta bilo, ljubavi?”, majka je upitala. „Kao da sam čula neki smeh”, ona odvrati iznenađeno. „Možda si čula Boginju Sreće kako se smeje! Vidiš, legenda kaže da su se svi delovi boginjinog tela pretvorili u prah, svi osim njenih usta. Usta su počela da se smeju. Potom su se i ona pretvorila u prah, ali smeh je večno ostao ovde, pored reke. Legenda kaže da oni koji pažljivo slušaju možda mogu čuti Boginju Sreće kako se razigrano smeje pored ogromne reke.

Znaš, iako mnogi misle da su to samo glupave besmislice, ja mislim da je to istina! Oni koji pažljivo slušaju čuće kako se hrabra devojčica smeje pokraj reke… Hajde sada, idemo. Ne želimo da nas uhvati mrak, iako bi nam magični zlatni cvetovi pokazali put iz šume”, majka je dodala sa smeškom. „Zaista jesmo na krilima sreće zbog Boginje.” Ćerka je potom potrčala ka svojoj majci. Majka i ćerka polako su se udaljile od reke, ostavljajući razigrani smeh da odzvanja po čitavoj šumi…