Moderni olimpijski pokret svoje korene duguje antičkim Olimpijskim igrama, koje su održavane u Olimpiji na Peloponezu, svetilištu posvećenom bogu Zevsu. O početku Olimpijskih igara nema pouzdanih podataka, a najstariji pisani trag vodi u 776. p. n. e.
Olimpijski sportovi u drevnoj Grčkoj bili su: trčanje na kratkim i dugim stazama, rvanje, borba pesnicama, pankration (kombinacija rvanja i borbe pesnicama), petoboj (trčanje, skok udalj, bacanje diska, bacanje koplja, rvanje) i konjske trke, a za vreme održavanja Igara proglašavano je primirje i grčke državice su obustavljale ratove.
Jedno od najpoznatijih obeležja Igara je baklja. U znak sećanja na Igre antičke Grčke plamen se pomoću sunčevih zraka pali u Olimpiji, odakle kreće na put ka gradu domaćinu Igara. Za svake Igre pravi se posebna baklja, čiju kopiju ima svaki nosilac, a plamen je ono što se prenosi od jednog do drugog.
Olimpijski plamen je simbolično prvi put upaljen 1928. godine u Amsterdamu, na ulasku u Olimpijski stadion, a goreo je i na stadionu „Koloseum” za vreme Igara u Los Anđelesu 1932. godine. Trkači i veslači su baklju nosili kroz sedam zemalja – Grčku, Tursku, Bugarsku, Jugoslaviju, Mađarsku, Austriju i Nemačku. Njen put bio je dug 3.422 kilometra (toliko je bilo i nosilaca), a poslednji nosilac baklje bio je atletičar Fric Šilgen.
Olimpijski plamen prolazio je kroz Jugoslaviju tri puta – za Igre 1936. godine u Berlinu, za Igre 1972. godine u Minhenu i, naravno, za Zimske olimpijske igre 1984. godine u Sarajevu.
Najviše nosilaca baklje bilo je 1964. godine – ukupno 101.866 ljudi (nosioci i njihova pratnja), a najduži put baklja je prešla za Igre u Pekingu 2008. godine – ukupno 137.000 km za 129 dana.